Zmije na Kupresu

Zmije  na šumskogospodarskom području

 “KUPREŠKO”

Već u rano proljeće, čim se temperatura zraka podigne iznad 12°C u prirodi se počnu pojavljivati zmije. Zmije su vjerojatno najomraženije od svih životinja. Neobično veliki strah često vodi njihovom bezrazložnom proganjanju i ubijanju. Pri tome se ne gleda , a najčešće ne zna da li se radi o otrovnim ili neotrovnim zmijama. I jedne i druge su veoma korisne životinje, a njihovim ubijanjem prekida se važna karika u ekološkom lancu i narušava prirodna ravnoteža. U konkretnom slučaju, ubijanje poskoka npr. dovodi do povećanja broja šumskih miševa u tom području. Veći broj miševa povećava opasnost od zaraze mišjom groznicom. I dok su ujedi poskoka veoma rijetki i samo u izuzetnim slučajevima smrtonosni, mišja groznica je daleko češća i gotovo uvijek sa smrtnim ishodom. Malo znanja i opreza može spriječiti uništavanje zmija, sačuvati vrijedno bogatstvo naše faune i, što je svakako najvažnije, u velikoj mjeri spriječiti stradanje ljudi. Interesantna je činjenica da u svijetu više ljudi umire od uboda pčela i osa nego od otrovnih zmija.

Iako je Bosna i Hercegovina veoma bogata zmijama, statistički podaci govore da su rijetki slučajevi ugriza. To je najviše zbog toga što se zmije plaše čovjeka i bježe od njega ako su u mogućnosti. Ljudi najčešće stradaju berući ljekovito bilje, gljive i šumske plodove ili jednostavno sjedanjem na travu a da nisu prije toga provjerili ima li koga u njoj, a dovoljno je samo običnim prutom provršljati po travi ili grmu i spriječiti neželjeni susret. Vikanje neće pomoći jer su zmije potpuno gluhe životinje i osjete jedino podrhtavanje tla i vibracije. Ako se ipak desi da zmija nekoga ugrize treba mu ukazati prvu pomoć koja se sastoji u podvezivanju ujedenog mjesta, isisavanju otrova i hitnom transportu do ljekara. Otrov naših zmija je hemotoksičan (krvni otrov) i smrt ne nastupa trenutno već za nekoliko sati. Ovdje treba napomenuti da ne mora nužno doći do otrovanja jer zmija često i ne ubrizgava otrov kada ujeda zbog upozorenja. Inače, ujed je jako bolan, ujedeno mjesto otiče i modri i stvaraju se krvni podlivi. Javljaju se vrtoglavica, žeđ i hladan znoj. Podvezivanje treba izvršiti iznad ujedenog mjesta prema srcu i svakih 30 minuta ga popuštati i pomjerati naviše. Ujedeni treba da miruje kako bi se usporilo širenje otrova po tijelu. Isisavanje otrova je veoma korisno ali izvršilac ne smije imati ranice u ustima. Danas se mogu kupiti praktične vakuum pumpice koje služe za isisavanje otrova. Ima ih i u hrvatskim apotekama pod nazivima: “Aspivenin”, “Extarktor”, a koštaju 20-tak maraka. Ljekar bi trebao najprije utvrditi osjetljivost na serum jer ima ljudi koji ne bi smjeli da ga prime. Kod iole težih simptoma trovanja treba dati najmanje 3 ampule seruma. Uz serum se uvijek daju i antibiotici i antitetanus. 

Naše otrovne zmije naše zemlje se lako razlikuju od neotrovnih. Tijelo otrovnica je kratko i zdepasto i rijetko prelazi 60-tak cm. Glava je široka, srcolika ili trokutasta i uvijek jasno odvojena od tijela naglašeno uskim vratom. Zjenice uske ili ovalne, nikada okrugle. Ove zmije karakterizira tamna, vijugava leđna šara, koja može biti kontinuirana ili isprekidana.

Naše neotrovne zmije su tanke i dugačke i mogu narasti i preko 2 metra. Glava je jajasta ili ovalna, a vrat slabije izražen. Zjenica oka uvijek okrugla. Mogu biti različito išarane, ali nikada nemaju vijugavi šaru duž leđa.

 

Poskok         
(Vipera ammodytes ammodytes)

 

 Odrasli su prosječno dugi 60 do 80 cm. Mužjaci su veći od ženki i mogu narasti do 100 cm. Jedina istočnoeuropska otrovnica s rošćićem na nosu. Tijelo je relativno debelo. Mužjaci su sivkasti, ženke su smeđe, sivosmeđe/crvenosmeđe. Na leđima je tamna (crna, smeđe-crna) linija koja tvori cik-cak šaru (ne mora biti kontinuirano spojena). Samo je u rijetkim slučajevima šara blijeda ili kao crta. Trbuh je roza, sivkast, pjegast (tamno). Donja strana repa je crvena, narančasta, roza, zelena, žućkasta... Leđne ljuske imaju greben. Poskok se sreće u svim krajevima BiH do visine od 2000 m iznad mora.

Postoje 3 podvrste u Europi: V. a. meridionalis, V. a. montadoni, V. a. ammodytes  i 1 podvrsta u Aziji- V. a. transcaucasiana.

Najviše voli suha osunčana područja s nešto vegetacije i kamenja (suhozidovi, hrpe kamenja, salonitne ploče, livade sa gustim niskim grmljem- polušikare...), povremeno se penje po niskom grmlju i drveću (sunčanje, traži ptice), u kamenim zidovima traži guštere. U proljeće i jesen aktivan danju, a po ljeti aktivniji u sumrak i noću.

Prehranjuje se miševima, gušterima, ptićima u gnijezdu, drugim zmijama.

Parenje se odvija krajem travnja i u svibnju (20-30 dana). Ženke rađaju žive mlade (4-15(20), 15-18(23) cm) krajem kolovoza ili u rujnu. Od prvih minuta života u "vanjskom" svijetu imaju otrov.

Relativno spor, ali brz po potrebi, često kad ga se iznenadi ili sikće i/ili bježi ili se ukipi. Iako ga se može lagano razbjesniti, rijetko se brani ugrizom.

Europska najopasnija otrovnica što se tiče otrova, u prošlosti čak i smrtonosan (danas jako rijetki smrtni slučajevi, normalno boravak od oko tjedan dana u bolnici, teški simptomi trovanja). Očnjaci mogu biti i 1 cm dugi, ugriženo mjesto jako natekne, jako boli

 Mnogi ljudi tvrde da poskoci skaču, što nije točno. Debeli su zbog sala, pa nemaju dovoljnu mišićnu snagu za to (ali ipak jako brzo grizu!)

Poskok se boji vode i ne voli se smočiti osim ako nije pitanje života i smrti, pa ga se može otjerati i tako da ga se pošprica običnom vodom. Nekad je i jedna kapljica dovoljna.

Svaki poskok ima jedinstveni uzorak i oblik cik-cak šare.

 

 

Riđovka         
(Vipera berus berus)


 Odrasli su obično do 65 cm, rijetko do 80 cm (čak 90 cm), ženke su veće od mužjaka. Rep je 1/5-1/6 ukupne duljine tijela. Tijelo je deblje, ima spljoštenu "njušku" (ravnu, nije uzdignuta, ali ponekad može biti blago uzdignuta). Većina riđovki ima jasnu cik-cak liniju na leđima. Ta je obično bez bljeđe centralne linije (kao kod nekih drugih sličnih ljutica). U rijetkim slučajevima cik-cak linija je ravnih rubova, isprekidana, blijeda ili čak je nema. Temeljna boja tijela varira: mužjaci su vrlo kontrastno obojani (naročito u proljeće), u pravilu bjelkasti ili blijedo sivi s intenzivnim crnim uzorcima. Ženke su smećkaste ili crvenkaste s tamnim uzorcima. Postoje i druge kombinacije boja (sivo-smeđa...) i mogući su potpuno crni (melanistički) oblici (u polarnim područjima 50% populacije može biti melanističko). "Malci" su često crvenkasti. Trbuh je siv, sivo-smeđ, crn, nekad s bijelim pjegama. Vrh repa je žut, narančast ili crven odozdo.

Susreće se na vrlo raznolikim tipovima staništa, naročito na sjeveru rasprostranjenosti. Tu se nalazi na barama, ravnicama, otvorenim šumama, rubovima polja, živicama, močvarnim livadama, čak i slanim močvarama. Na jugu se češće susreće na planinskim područjima, nizinama...

Većinom aktivna danju, naročito na sjeveru. Spljošti tijelo kad se sunča. Melanistički oblici bolje upijaju toplinu. Mogu putovati 0.5-2 km od mjesta na kojem hiberniraju i pare se do lovišta i mužjaci mogu preći i 200 m po danu u sezoni parenja.

Mali sisavci, ptice, gušteri i žabe također, bebe se hrane bebama glodavaca, malim gušterima i žabama.

Mužjaci se bude ranije iz hibernacije i odlaze na lokacije za razmnožavanje ranije. Za vrijeme udvaranja pokušavaju otjerati suparnike glasnim siktanjem i nasrtajima, nakon čega oba suparnika mogu dignuti prednji dio tijela i uvijaju se jedan oko drugoga, pokušavajući pritisnuti protivnikovu glavu uz tlo. Obično pobijedi veći mužjak.
Mužjak i ženka pritisnu svoja tijela zajedno (predigra) prije parenja s uzdignutim repovima, proces koji može trajati 2 sata. Mužjak često ostane s jednom ženkom kroz nekoliko dana i s njom se pari nekoliko puta, ali ipak se znade pojaviti "mnogoočinstvo".
Rodi  3-18 malih koji sazriju za 3-4 godine. Može doseći starost od 10 godina.

Otrov snažno djeluje, ali ugrizi nisu toliko opasni kao kod talijanske ljutice (Vipera aspis) i poskoka. Očnjaci odrasle riđovke su dugi oko 4 mm.
Kod ljudi ugriz izaziva bol, otjecanje, razaranje okolnog tkiva, u kasnijim fazama može se javiti mučnina i povraćanje. Zdravim odraslim osobama ugriz nije opasan po život, ali se ipak preporuča liječnička pomoć. Ljudske smrti su jako rijetke.
Bosanska riđovka (V. b. bosniensis) ima jači otrov od obične riđovke (V. b. berus).

 

 

Crna šarka (Vipera berus prester), je potpuno crna zmija. I ona ima vijugavu šaru koja se vidi pri određenom lomu svjetla. Naseljava planinska područja ali nešto niže nadmorske visine.

 

Bosanski šargan (Vipera berus bosniensis), je žuto smeđe boje sa isprekidanom leđnom šarom koja je najčešće u vidu tamnih poprečnih pruga. Rijetko naraste iznad 40-tak cm. Hrani se skakavcima. Naseljava planinske rudine

 

 

Bjelouška       
(Natrix natrix natrix, N.n.persa)


Prosječno velika 120 cm, ali može narasti i do 200 cm (N. n. helvetica), ženke su veće od mužjaka (deblje, do 2 puta dulje!). Odrasli primjerci imaju okruglastu glavu, okrugle zjenice. Boja vrlo varira (crno-siva-tamno plava, smeđa, maslinasto siva, mogu biti prisutne crne pjege, nekad svjetle pruge...), ali mnogi primjerci imaju 2 bijele/žute/narančaste pjege (nekad crne) iza glave. Mladi se mogu zamijeniti sa bebama bjelica zbog sličnog uzorka. Leđne ljuske imaju greben po sredini. U Europi živi 12 podvrsta (u Hrvatskoj N. n. persa N. n. natrix (do 150 cm)), ali radi jednostavnosti se sve zapadne podvrste nekad stavljaju pod N. n. helvetica, a sve istočne pod N. n. natrix. (Vidi  razlike : N. n. natrix ima deblje tijelo i širu glavu, a N. n. persa ima uže tijelo i dužu, užu glavu.

Voli vlažna mjesta, ali se može naći i dalje od vode. Voli livade s jako gustom (često dubokom) travom. Aktivna danju, nekad u sumrak za vrijeme vrućeg vremena na jugu. Savršeno pliva, prosječno roni do 30 min.

Kada se uznemiri, sikće jako glasno i baca se, ali ne grize. Ako to ne uspije, pravi se mrtvom tako da se okrene na leđa, otvori usta, isplazi jezik  (nekad pusti malo krvi) i luči sekret "neugodna"  mirisa (kao crkotina, teško se pere!). To ćešće rade jedinke veće 1 m nego manje. Kada ju se primi, često izbaci "sadržaj" crijeva.

Prehrana: žabe, krastače, vodenjaci, ribe, punoglavci, nekad mali sisavci, puževi golaći, ptići u gnijezdu, druge zmije, daždevnjaci. Bebe se hrane punoglavcima i beskralježnjacima.

Mužjaci potencijalne partnerice trljaju bradom. Nekoliko mužjaka (nekad čak 22!) može formirati "loptu" oko ženke (kao i kod anakonde!) i hrvaju se svojim repovima. Parenje može trajati i 3 sata. Ženke se često pare samo jedanput. 2-5 tjedana kasnije ženke polažu 2-105 (prosječno 30-40) bijelih jaja koja se zalijepe zajedno i nabubre pa su krajnje veličine od 20 mm do 40 mm. Jaja polažu u rupe i pukotine, hodnike sisavaca, ispod kamenja i trupaca, ali često i u kompostištima i hrpama gnojiva (prirodnog!), lišća (trulog) i drugog bilja (također hrpe algi izbačene na obalu). Nekad koriste isijavanje topline iz peći u zidovima kuća. Inkubacija traje 6 - 10 tjedana na jugu. Kada se izlegnu, velike su 14 - 22 cm.Mužjaci su odrasli s (30) 40 - 50 cm (≈ 3 god.), a ženke sa 60 cm (≈ 5 god.). Mogu živjeti 28 god. u prirodi

Razlike:

                        

  

N.n. persa                                      N.n.natrix

 

Bjelica         
(Zamenis longissimus) (Elaphe Longissima)

Tradicionalni je dio simbola ljekarništva i medicine (zmija oko štapa).     

Odrasli su dugi do 200 cm, ali obično oko 140cm, mužjaci su veći od ženki (i imaju duži rep). Vrlo elegantna i vitka zmija s uskom glavom i okruglom zjenicom. Odrasle jedinke mogu biti smeđkaste, sivkasto-zelenkaste, čak i crne boje (prvih cirka 20-40 cm nekad svjetliji), s bijelim točkicama na rubovima ljusaka, naročito na polovici tijela. Trbuh je žut ili bjelkast. Smeđkaste mogu imati žute pjege iza glave pa se može zamijeniti s bjelouškom. Vrlo slična talijanskoj bjelici (Zamenis lineatus (Elaphe lineata)- južna Italija). Muški su odrasli sa 100 cm, a ženke oko 85cm. Mlade zmije imaju 4-7 redova malih crnih (smeđih) pjegica po tijelu i često tamni uzorak na vratu u obliku slova ''V'' ili ''U''.

Česte su na suhim staništima, livade s grmljem i visokom travom, ali i kameni zidovi, kamenjari i stogovi sijena. Aktivne su danju, nekad i vrlo toplih večeri. Vole se sunčati, ali bježe od velikih vrućina. Može biti vrlo brza. Vrlo se spretno i elegantno penje po drveću i grmlju, nekad ravno prema gore. Često bježi, nekad brže, nekad sporije, ali često se osjeća neugroženo od ljudi pa znade ostati na mjestu i ne micati se. Često grize kada ju se primi te pušta ''neugodan'' sadržaj kloakalne žlijezde (ništa opasno za zdravlje, bez mirisa, lako se pere...), ali se u prosjeku ubrzo smiri i pokaže svoju blagu narav. Gravidne (trudne) ženke su puno agresivnije.

Prehrana: miševi (po ljetnim vrućinama odrasla bjelica svaki treći dan ulovi jednog!), voluharice, nekad vjeverice, gušteri i ptice (koje se gnijezde). Plijen davi.

U sezoni parenja, mužjaci su spremni ići i do 2 km za ženkom. Ženke legu 2-18 (često 5-11) izduženih, kruškolikih jaja (35-60 mm x 17-25 mm) pod zemljom, u rupama drveća i u kompostištima i sl. (nekad zajedno s bjelouškom)

 

Zamenis longissimus                                  Elaphe Longissima

Kategorije vijesti
Toplije zime u Kupresu su:

U lovištu Šumarije ovog proljeća
se organizira lov i foto-lov na
medvjeda, vuka i velikog
tetrijeba. Za više informacija
kliknuti na sliku iznad.

Radovi i članci

FSC certifikacija šuma
Statistika
Posjeta danas:0
Online korisnika:0
Ukupno posjeta:30948