Opasnosti u šumi

Kako je s toplijim i sunčanijim vremenom počela sezona izleta u šume, na jezera, rijeke i planine, nije na odmet podsjetiti se na određene opasnosti koje vrebaju u našim bogatim prirodnim staništima.

 

 

Krpelj (Ixodes ricinus) Krpelji su u prirodi rasprostranjeni vrlo široko. Ima ih u našim šumama, ali i uz polja u vrtovima, živicama, okućnicama. Javljaju se u većem broju u proljeće i rano ljeto svake godine. Može ih se susresti i u jesen no znatno rjeđe. Njihova brojnost varira od godine do godine zbog raznih činitelja od kojih su neki poznati, a mnogi još nepoznati. Na primjer, većoj brojnosti krpelja pogoduje blaga zima.

Svojim ubodom krpelji kao što je poznato mogu na ljude prenijeti neke zaraze u našem području mogu na ljude prenjeti dvije bolesti: virusni krpeljni meningoencefalitis (KME, ili meningoencefalitis ranog ljeta, ili srednje-europski krpeljni meningoencefalitis) i infekciju uzrokovanu bakterijom Borrelia burgdorferi, poznatu pod imenom bolest Lyme (ili Lyme-borrelioza, ili kronični migrirajući eritem (crvenilo kože). Ženku možemo prepoznati po crvenkastom polumjesečnom zatku, za razliku od jednobojnih tamnije ili svjetlije smeđih mužjaka ili larvi.

 Za izletnike je važno znati da se u doba svoje intenzivne aktivnosti, a to je proljeće i rano ljeto, smještaju na grmove i nisko raslinje do visine oko jednog metra, i tu na istaknutim vršcima grančica raširenih nožica čekaju da kraj njih prođe neko toplokrvno biće (životinja, čovjek), kako bi se na njega neopazice prihvatili i pronašli povoljno mjesto na tijelu gdje se mogu svojim oštrim rilcem ubosti u kožu i sisati krv. Krpelja treba skinuti uz pomoć pincete (zgodna je kozmetička s ravnim vrhovima) dezinficirane alkoholom ili opaljene plamenom, opreznim, smirenim potezanjem u raznim smjerovima hvatajući krpelja što bliže glavi da se izbjegne gnječenje zatka.

U vrijeme glavne sezone krpelja (5.-7. mjesec) mislite na mogućnost takvog susreta pri svakom boravku u prirodi. Za vrijeme boravka treba ako je moguće birati šire putove i izbjegavati provlačenje kroz gustiš, a nositi radije odjeću od glatkih materijala. Dijelove odjeće ne treba odlagati na grmlje.

Nakon povratka kući, a nije na odmet pripaziti i na samom izletu, odmah treba sebe i druge (prvenstveno djecu) pregledati po cijelom tijelu, i ako se krpelj nađe odmah ga odstraniti. Na taj način otklonjen je najveći dio rizika koji nastaju ubodom krpelja.

 

 

Miš- mišja groznica (Hemoragijska groznica) Radi se o bolesti s vrućicom, oštećenjem rada bubrega te drugim smetnjama, koji puta veoma teškoj, uz potrebu bolničkog liječenja. Bolest je kod nas stalno prisutna različitom učestalošću od godine do godine.

        Kao što joj i ime nagovještava, vezana je uz izravan ili posredan dodir s malim divljim šumskim glodavcima i njihovim izlučevinama, mokraćom, izmetom, a češće obolijevanje ljudi nastaje obično u godinama velike brojnosti tih malih glodavaca. Na brojnost mogu utjecati razni ekološki čimbenici među njima prehrambeni, klimatski i drugi.

Uzročnik ove bolesti je virus iz skupine (rod) Hanta-virusa, rasprostranjenih u nekoliko svojih varijeteta (serotipovi, vrste) u raznim dijelovima svijeta. Virus prirodno kruži i održava se među malim šumskim glodavcima. Kod nas su to najviše riđa voluharica (Clethrionomys glareolus) i žutogrli miš (Apodemus flavicollis), a uz njih u manjoj mjeri i šumski miš (Apodemus sylvaticus), poljski miš (Apodemus agrarius) te livadna voluharica (Microtus agrestis). Ta infekcija za njih nije pogubna, no čini ih izlučivačima virusa u okolinu, najviše mokraćom i izmetom.

Simptomi zaraze: visoka temperatura, jaka glavobolja, bolovi u mišićima, posebno u leđima i križima, bolovi u donjim djelu trbuha, zamućenje vida, suzenje očiju, crvenilo kože posebno lica i vrata.

 

Kako se zaštititi ?

  • čuvati za vrijeme izleta svoju hranu i piće od glodavaca, ne ostavljati je izravno na tlu i sl.
  • održavati higijenu ruku, oprati ih, obrisati vlažnom maramicom i sl. prije jela
  • izbjegavati piti vodu iz neuređenih šumskih izvora i lokvica, jer se njima koriste i šumski glodavci
  • izbjegavati odmaranje (ležanje) izravno na šumskom tlu, osobito na mjestima gdje smo vidjeli više glodavaca ili njihove rupe
  • ne loviti ili dirati (uginule) šumske glodavce ili druge životinje

 

Muhara (Amanita muscaria) Otrovna gljiva bijelog i tvrdog mesa, bez izrazitog mirisa i okusa. Klobuk u početku poluokruglast, kasnije spljošten, promjera 5-20 cm, prekriven jarkocrvenom ili narančasto crvenom kožicom koja se lako skida. Mlada gljiva ima po klobuku neravnomjerno raspoređene bijele krpice.

Starije gljive imaju sitno naboran obrub i gladak rub. Trusište je sastavljeno od bijelih, gustih, širokih, trbušastih i različito dugačkih listića, a otrusina je bijela. Stručak je bijeli, vitak i valjkast, u početku pun, kasnije šupalj. Visok 12-20 cm, promjera 1-2,5 cm, u gornjem dijelu s njega visi bijeli, sitno naborani zaostatak zastorka. U donjem dijelu stručak je gomoljasto zadebljao, s 2-3 reda bradavičastih izraslina koje su ostatak vanjskog ovoja.

 

Ludara (Boletus satanas) je vrlo otrovna gljiva bijelog mesa s mirisom rotkvice i neizrazita okusa. Klobuk gljive promjera je 8-20 cm, u početku poluokruglasto ispupčen i s podvijenim rubom, a kasnije jastučast i čvrst. Isprva je fine, baršunaste površine, zatim gladak, bjelkast pa bijelo-siv sa zelenkastom nijansom.

U starosti ima prljavosmeđe pjege. Stručak je kratak, čvrst, tvrd i zdepast, zadebljao u donjem dijelu. Žute je boje i prekriven crvenom mrežicom. Zbog crvene mrežice, vrlo guste u srednjem dijelu, stručak izgleda crven.

 

Zelena pupavka (Amanita phaloides) je smrtonosno otrovna gljiva gdje se znakovi trovanja javljaju 6 do 27 sati nakon konzumiranja. U mladosti je zelena pupavka zatvorena u bijeli vanjski jajoliki ovoj, a donju stranu klobuka prekriva kožasti zastorak. Stručak i klobuk se izdižu s rastom gljive u ovoju i pritiskom rastrgnu vrh ovoja. Ostatak vanjskog ovoja zadrži se uz donji dio zadebljala stručka.

 Klobuk je promjera 5-15 cm, u početku poluokruglasto ispupčen, kasnije spljošten i s glatkim rubovima. U različitim je nijansama maslinastozelene boje, smeđe-zelen, žut ili bijel, u sredini obično tamniji. Listići trusišta su bijeli, gusti, široki i različito dugački, a kod mlade gljive prekriveni bijelim zastorkom.

Otrusina je bijele boje. Stručak je vitak i stupast, bijel do svijetložut, gore je uži. Njegov je donji, gomoljasto zadebljali dio okružen bijelom kožastom ljuskom koja leži duboko u zemlji i teško se uočava. Ostatak bijelog ili žućkastog kožastog zastorka na stručku je gladak ili sitno naboran, a ispod njega su na stručku zelenkaste poprečne "cik-cak" pruge. Stručak je u početku pun, a kasnije šupalj.

 

Tisa (Taxus baccata) smrtonosno otrovna crnogorična vrsta koja je samonikla kod nas. Raste pojedinačno ili u skupinama, kao crnogorični grm ili kao nisko drvo, ali isto zna narasti do 15 metara visine, a deblo dosegne i preko 1 metra u promjeru. Nalazimo ju na osojnim (sjenovitim) mjestima, u pojasu bukovih i bukovo-jelovih šuma, nije neobično i da tisa naraste i na prisojnim (osunčanim) mjestima., ali je zbog lijepa rasta i tamnozelenih iglica cijenjeno parkovno drvo koje dobro uspijeva u gradskim uvjetima.

U osušenim sjemenkama tise ima blizu 1 %, a u listovima i do 1,7 % otrovnog alkaloida taksina koji djeluje smrtonosno. Neotrovan je jedino arilus, vanjski dio crvene bobice (sjemeni ovoj). Ptice se rado hrane crvenim sjemenim ovojima koji su sočni, sluzavi i slatki. Mogu ih jesti i ljudi, ali treba paziti da se ne proguta otrovna i gorka sjemenka.

 

Bršljan (Hedera helix) otrovna višegodišnja drvenasta zimzelena biljka, koja se penje uz drveće, kamenje, zidove i druge različite podloge, za koje se pričvršćuje naknadno razvijenim (adventivnim) korijenima, koji ne uzimaju hranu od živog stabla već im ono služi kao oslonac stabljike. Može narasti i do 30 metara. Javlja se na vlažnim i humusnim zemljištima, ali dobro podnosi i kamenita i vapnenasta tla, voli vlažan zrak. Odlikuje se kožastim zimzelenim listovima koji su dugi 50-100 mm srcolikog oblika spiralno raspoređeni.                  

Svi dijelovi bršljana su gorkog okusa i otrovni. U prošlim je vremenima bršljan bio simbolom plodnosti i besmrtnosti. Razlog tome vjerojatno je činjenica što je iznimno otporan i ostaje zelen tijekom cijele godine.

 

Bljušt, kuka (Tamus communis L.) vrlo otrovna raširena povijuša koju susrećemo po šumama, poljima i vlažnim mjestima. Često se penje i ovija uz bukve i drugo drveće, uz razno grmlje i živice. Trajna je biljka penjačica s jestivim, mladim, tankim izdancima i stabljikama. Plod dozrijeva tijekom ljetnih mjeseci, crven je, bobičast i vrlo otrovan. U sebi sadrži 3-5 sjemenki, a 4 do 6 bobica čine grozd.

Jestivi izdanci kuke imaju blagi diuretički učinak, plodovi su otrovni. Korijen kuke se upotrebljava pri liječenju reumatskih bolesti, ali pri uporabi treba biti vrlo oprezan jer može "spaliti" kožu.

 

 

Bunika (Hyoscyamus niger) vrlo otrovna u većim količinama može izazvati i smrt. Raste kao korov na zapuštenim mjestima, na neobrađenim poljima, uz putove i ograde, na tlu s obiljem nirata. Može narasti do 1 metra visine, s jednostavnom ili razgranatom stabljikom. Listovi su duboko nazubljeni. Ima žućkaste cvjetove s mrežastim ljubičastim žilama na laticama. Plod je tobolac s mnogo sjemenki. Površina cijele biljke je vunasta i ljepljiva, neugodna mirisa. Plod je sočna, crna, sjajna vrlo otrovna boba (smrtna doza kod djece je 3-4 pojedene bobe, a kod odraslih 10-15 boba).

Zbog sadržaja otrovnih alkaloida bunika  izaziva egzaltacije, halucinacije i delirij, a otrov se može apsorbirati i kroz kožu. Prvi, najtipičniji simptom djelovanja tropanskih alkaloida privremeni je gubitak pamćenja. Kao otrovna i opasna biljka bila je poznata još u starom vijeku. U srednjem se vijeku rabila za umirenje i uspavljivanje (zbog relativno visokog sadržaja skopolamina).

 

Crvena bazga (Sambucus racemosa) otrovan je listopadni grm, debelih izbojaka potpuno ispunjenih širokom srčikom. Najčešće raste na čistinama, sječinama i opožarenim površinama voli dosta svjetla, vlažnu i propusnu zemlju a javlja se i u pojasu mješovitih šuma bukve i jele. Kora joj je riđasto siva i raspucana. Naraste do 5 metara visine sa razgranatom krošnjom. Listovi su neparno perasti sa 5-7 listića. Cvate u 5. i 6. mjesecu. Plodovi su svijetlocrveni, oraščići dosta slični onima crne bazge sadrže sjemenke koje su otrovne.

I plodovi crne bazge sadrže otrovne tvari no one se termičkom obradom neutraliziraju. Konzumacijom proizvoda od bazge kao što je sok ili čaj doprinosi se poboljšanom vidu i potiče imunološki sustav.

 

 

Imela (Viscum album L.) otrovan je zimzeleni, 0,5-1 m visoki grm koji kao poluparazit raste u krošnjama drveća i može parazitirati na krošnjama više od 50 različitih vrsta crnogoričnog i listopadnog drveća. Neprave bobe su kuglaste, 6-9 mm u promjeru, sočne, bijele ili žućkasto bijele boje koje dozrijevaju od studenog do siječnja. Sadrže jednu zelenkastu sjemenku obavijenu sluzavom i ljepljivom masom i otrovne su.

Otrovna tvar je alkaloid viskotoksin koji djeluje nadražujuće na sluznice ali se ne resorbira u probavnom traktu. Stupanj otrovnosti plodova ovisi o vrsti drva na kojem imela parazitira. Ekstrakti imele u medicini se koristi za pripremu više vrsta lijekova.

 

Kurika (Evonymus europaea L.) otrovna oko 2-3 m visok listopadni grm, a može izrasti i kao drvo do 6 m visoko. Raste od nizinskih do gorskih područja na rubovima šuma, u šumama, po živicama, poljima i stijenama, uz rubove potoka i rijeka. Doživi starost i do 80 godina. Vrsta je koja voli rastresita, neutralna, humusna, vlažna i svježa tla. Dobro uspijeva u djelomičnoj zasjeni - poluskiofit.

Plodovi su viseći, crveni, 10-13 mm dugi tobolci sa 4 pretinca. Dozrijevaju u rujnu i listopadu, kada se raspucavaju, izbacujući iz svakog pretinca po 1-2 jajaste sjemenke obavijene narančasto-crvenim arilusom. Plodovi kurike su otrovni, kao i cijela biljka. Najviše otrovnih sastojaka je u sjemenci. Zbog lijepog izgleda često se koristi u hortikulturalne svrhe.

 

Kalina (Ligustrum vulgare L.) otrovan listopadni grm koji naraste do 5 m visine, a može se naći pojedinačno ili u manjim skupinama u šumama i šikarama, uz putove i rubove šuma, ali i u vrtovima i parkovima. Listovi su duguljasto eliptični, dugi 3-6 cm, cvjetovi mirisni, bjelkaste boje cvatu u lipnju i srpnju.

Bobe počinju sazrijevati krajem ljeta, a često na granama i prezimljavaju. Plodovi su gotovo crne boje, gorkog okusa i otrovne, zbog saponozoida kojeg sadrži u sebi. nadražuju kožu, sadrže kapilarni otrov, konzumirane u većoj količini izazivaju želudčane tegobe, grčeve, zatajivanje cirkulacije.

 

Petrov križ (Paris quadrifolia L.) veoma otrovna trajna zeljasta biljka koja u gornjem dijelu nosi obično po 4 velika, eliptična, unakrsno položena lista. Plod je jedna okruglasta ili jajasta sivkastoplava, sjajna i sočna boba promjera 10-15 mm, koja dozrijeva u srpnju ili kolovozu, na vrhu između 4 uska, šiljasta listića.

Veoma je otrovan, neugodnog, bljutavo slatkastog okusa, a već dvije ili tri pojedene bobe mogu izazvati ozbiljna trovanja. Razni pripravci petrovog križa se koriste u medicinske svrhe.

 

Velebilje (Atropa belladonna L.) vrlo otrovna biljka rasprostranjena u našim brdskim i planinskim predjelima. Raspoznaje po obliku i rasporedu listova - u svakom pršljenu grane nalaze se po dva jajolika lista, jedan mali, a drugi veliki. Cvjetovi su pojedinačni i nalaze se u pazuhu listova, a cvate tijekom cijelog ljeta, a plodovi su vrlo lijepe, kao višnja krupne bobice.

Bobica je višesjemena, sočna kiselkasto-slatka, ukusna (ali vrlo otrovna), veličine višnje; ima tamnoljubičast sok. S donje je strane bobica obložena zelenom petozubom čašicom. Sjemenke su okruglaste, tamne i sitne.

 

 

Đurđevak (Convallaria majalis) vrlo otrovna raste u svjetlijim listopadnim i miješanim šumama, u šikarama i na krčevinama a često se sadi u vrtovima kao ukrasna biljka. Crveni plodovi đurđica sazrijevaju u rujnu i susreću se razmjerno rijetko. Kuglasti su, promjera oko 8 mm, a sadrže narančasto meso i 2-6 kuglastih sjemenki. Bobice su vrlo otrovne, kao i ostali dijelovi biljke jer sadrže heterozide koji djeluju na rad srca.

Otrov uzrokuje mučninu, vrtoglavicu, povraćanje, bolove u ustima i trbuhu, dijareju i grčeve.  Nakon dodira cvijeta, stabljike ili korijena ove biljke, potrebno je oprati ruke kako ne bi došlo do trovanja. Koristi se u službenoj medicini za pripravljanje velikog broja lijekova.

 

 

Mrazovac (Colchicum autumnale) smrtonosno otrovna višegodišnja lukovičasta zeljasta biljka, visoka do 25 cm koja raste na vlažnim livadama. Cvjetovi koji rastu izravno iz gomolja su svjetlo ljubičaste boje, slični šafranu, i cvatu krajem ljeta i početkom jeseni. Listovi su mesnati intenzivno zelene boje, izbijaju u rano proljeće duguljasti, široki 3-7 cm, i dugi do 26 cm. Svi dijelovi biljke su otrovni, a posebno sjemenke.

Simptomi trovanja su: grebanje u grlu, teškoće sa gutanjem, mučnina itd. Ekstrakti mrazovca koriste se u novijoj medicini za liječenje karcinoma.

 

Medvjeđi luk (Allium ursinum) ljekovita vrsta samonikle jestive biljke roda Allium i srodna s lukom i češnjakom. Hrvatski narodni nazivi su i crijemuš, srijemuš, divlji luk, šumski luk. Koja raste u vlažnim listopadnim šumama, dolinama i uz potoke do 1900 metara nadmorske visine.

Višegodišnja biljka, visoka 20 do 25 cm s duguljastom podzemnom stabljikom, obavijenom bijelom i prozirnom kožicom, iz koje izbijaju duguljasti i pljosnati listovi. Stabljika je uspravna, nešto uglasta i bez listova i na njoj se razvijaju u glavičastim cvatovima mnogobrojni bijeli cvjetovi zvjezdanog oblika. Kako se kod medvjeđeg luka nikad ne razvijaju mlade lukovice, njegovo se razmnožavanje vrši samo putem sjemena koje je crne boje i kojeg najvećim dijelom raznose mravi.

 

Smatra se da povoljno djeluje u liječenju arterioskleroze, visokog krvnog pritiska i na niz želučanih i crijevnih tegoba, te bolesti jetre. Uzimanje ekstrakta medvjeđeg luka pokazalo se korisnim u terapiji mnogih bolesti dišnog sustava (bronhitis, astma i dr.).

 

Razlike: Đurđevak (Convallaria majalis), Mrazovac (Colchicum autumnale), Medvjeđi luk ( Allium ursinum)

 

Pogreška, koja se neiskusnim beračima može desiti veoma lako. Posljednjih godina, od kada medvjeđi luk kao izuzetno moćan antioksidans, postaje sve popularniji, ovakve greške postaju sve češće.

 

Stanište Za razliku od otrovnog mrazovca, koji raste uglavnom na vlažnim livadama i pašnjacima, medvjeđi ćete luk pronaći u sjenovitim i vlažnim listopadnim šumama, uz rubove šume i među grmljem gdje raste u većim skupinama. Međutim, samo stanište nije najpouzdanije za procjenu radi li se o medvjeđem luku ili mrazovcu jer se ponekad i u stanište medvjeđeg luka mogu „uvući“ jedinke mrazovca te postoji šansa da berući medvjeđi luk uberete i pokoji list mrazovca pogotovo stoga što su listovi vrlo slični.

 

Listovi: kod listova je nešto kompliciranije, jer su veoma slični. Osnovna razlika je da jedino listovi medvjeđeg luka kada se protrljaju imaju karakterističan miris na bijeli luk! Listovi medvjeđeg luka su eliptično-lancetasti, zašiljenog vrha, intenzivne zelene boje, koji se pri bazi sužavaju u dugu peteljku. Najčešće ih ima po dva do tri. Listovi đurđevka su eliptični, širi nego kod medvjeđeg luka, zašiljeni na vrhu, tamno zeleni, pri bazi se završavaju kratkom peteljkom koja obavija drugi list. Najčešće ih ima dva , rjeđe tri. Listovi mrazovca su prizemni, izduženo lancetasti, javljaju se u proljeće. Uvijek ih ima nekoliko.

 

Cvjetovi: što se cvjetova tiče, tu se u ovom slučaju nikako ne može pogriješiti! Osim očigledne razlike u izgledu, medvjeđi luk i đurđevak cvjetaju u rano proljeće, a mrazovac u jesen.

 

Međutim, najlakše ćete medvjeđi luk prepoznati tako što će vas, kada se nađete u blizini njegovog staništa, zapuhnuti onaj miris karakterističan za bijeli luk i upravo je vaš osjet njuha ono na što se pouzdano možete osloniti pri branju ove biljke.

 

Uberite biljku za koju smatrate da je medvjeđi luk zajedno s lukovicom, protrljajte je malo među prstima i pomirišite. Ako ne miriše snažno na bijeli luk, operite ruke u toploj vodi sa sapunom nekoliko puta i nipošto ne konzumirajte biljku koju ste ubrali.

 

Prva pomoć

Isprva se preporučuje ne gubiti vrijeme analizom o kojoj se biljci radi, već odmah izazvati povraćanje, olakšati ga pijenjem jedne do dvije čaše mlake, zasoljene vode ako to čine odrasle osobe. Ishod slučaja najviše ovisi o poduzetim mjerama, što prije treba spriječiti upijanje otrova. Nakon povraćanja otrovanoj osobi se daje mnogo tekućine, a taj se način ne primjenjuje kod osoba koje su u grčevima ili bez svijesti. Dalji je korak ispiranje želuca, što se obavlja u zdravstvenoj ustanovi.

Osim izazivanja povraćanja i ispiranja želuca, kod trovanja svim vrstama otrovnih biljaka pomoć su i sredstva za čišćenje ako se ne pojave proljevi. U obzir dolaze i ricinus, gorka sol, prašak bijele gline, topli napici, hladni oblozi na glavu, ležanje, ugrijavanje tijela i odmor. Ostala i sigurna pomoć bit će pružena u zdravstvenoj ustanovi jer otrovi u organizmu mogu ostaviti različite posljedice.

Kategorije vijesti
Toplije zime u Kupresu su:

U lovištu Šumarije ovog proljeća
se organizira lov i foto-lov na
medvjeda, vuka i velikog
tetrijeba. Za više informacija
kliknuti na sliku iznad.

Radovi i članci

FSC certifikacija šuma
Statistika
Posjeta danas:0
Online korisnika:0
Ukupno posjeta:30948