Obični promatrač možda ne razlikuje jedan dio Sjevernoameričke šume od drugog. Ali kad pogledamo malo bliže, svo šarenilo raznolikosti dođe do izražaja. Neki šumski predjeli su onda jasno dominirani jednom vrstom drveta, dok su drugi mješavina više vrsta.
Višegodišnji napori uloženi u istraživanje tih razlika su otkrili iznenađujući podatak. Ono što kontrolira šumsku raznolikost nisu drveća nego gljive u interakciji sa njima, obično na mikroskopskoj razini, ispod zemlje i daleko od znatiželjnih pogleda. Ovi rezultati pružaju svježu perspektivu na složene interakcije koje su temelj nekima od najpoznatijih ekosustava i mogli bi dovesti do novih, poboljšanih praksi u gospodarenju šuma.
"Smatram da je prilično iznenađujuće da ti organizmi koje ne možemo vidjeti mogu imati tako dubok utjecaj", rekao je John Klironomos, biljni ekolog sa Sveučilišta British Columbia koji je predvodio istraživanje.
Znanstvenici već duže vremena znaju da biljke i gljivice u tlu mogu formirati simbiotsku vezu koju nazivamo mikoriza. U mikorizi biljke snabdijevaju ugljik u zamjenu za nutrijente kao što su fosfor ili nitrogen. Manje je poznato kako ove veze mogu utjecati na veći prirodni krajolik.
Da bi pronašli odgovor na ovo pitanje, John Klironomos u kolaboraciji sa stručnjacimka iz Kanade i SAD-a su istražili 550 različitih šumskih lokacija od Nove Škotske do sjeverne Kalifornije.
U svakoj lokaciji su identificirali zrelo stablo i pokupili uzorke korijena, tla i sjemena. Stabla su birana po osnovi vrste mikorize koju su formirali sa gljivicama. Većina vrsta drveta radi to interno, dozvoljavajući gljivicama da koloniziraju njihovo tkivo. Ali kod nekih vrsta, posebice zimzelenih, mikoriza je eksterna i korom obuhvaća cijeli korijen te mogu niknuti i gljive.
Ovo je ta razlika koja naizgled utječe gdje će drvo rasti, izjavio je Dr. Klironomos. Generalno, biljke iste vrste se ne zbijaju skupa jer ih to čini podložnim raznim bolestima i parazitima. Iznimke su drveća sa vanjskom mikorizom jer im je korijen zaštićen te su manje podložna patogenima.
Takva drveća bi bila slobodna da rastu u gušćoj formaciji, što bi dovelo do manje raznolikosti u nekim područijima.
Istraživački tim je testirao ovu teoriju na sadnicama drveta sa valjskom mikorizom. Uvođenjem gljivica u tlo, te sadnice su dobile veću šansu protiv patogena i infekcija.
Njihove rezultate je podržao i drugi tim, koji je postigao slične efekte eksperimentirajući na divljem grmlju u zapadnoj Australiji. Oba tima su svoje studije objavili u journal Science na isti dan, 13.01.2017. godine.
Dr. Klironomos je izjavio da će razumijevanje ovog procesa pomoći da se vrate prirodne šume u predjelima di su ugrožene ljudskov aktivnošču. Također, može baciti svjetlo na uspjeh invazivnih vrsta, od kojih su mnogi koji nemaju mikorizu i tako su u stanju nadmašiti domaće vrste na mjestima gdje je tlo jako uznemireno.