Možemo reći da ljudi ponekad (ili često) označuju šumara kao neprijatelja šuma koji uništava prirodu sječom stabala narušavajući joj izgled, zdravlje, stabilnost, tišinu i tajanstvenost. Da li je to zbilja tako? Šumarstvo je vrlo kompleksna nauka koja se ne može objasniti tek u par rečenica. Potrebno je puno toga reći, ali kako pojednostaviti? Možda bi se sve moglo ipak sažeti u par rečenica.
 
 
Istina je da šuma može bez čovjeka ali čovjek ne može bez šume. Tako i živimo, u velikoj potrebi za šumom. Bez šume čovjek (posebno u našim krajevima) jednostavno ne može opstati pa je stoga briga o snabdijevanju pučanstva drvetom prepuštena najboljima- šumarima. Šumar prvenstveno vodi brigu o cjelokupnoj slici šume, želi joj biti blizak, iskorištavati njena dobra, a opet očuvati u što prirodnijem stanju. Svaki pravi stručnjak šumar zadržava ovu misao i gaji osjećaje kao u „Vječnoj pjesmi šume“ Dragutina Tadijanovića;
 
Pozdravljam te, zelena šumo, velika.
Pozdravljam te u ovo jutro mirisno
Kad se granje pod teškom rosom savija
Blistajući na sunčanoj svjetlosti.
Korijenje tvoje crnu zemlju sapinje,
A stabla stoje čvrsto kao divovi.

O, šumo, zelena šumo!

Ja volim miris tvojih cvjetova
I šuštanje lišća na granama.
O, kako volim tvoje hladne izvore,
I mahovinu, i bilje, i košute.
Volim te kao majku, šumo.
Tebe i tvoje ptice.