Autor: Marko Mršo, upravitelj Šumarije Kupres

Jesen je vrijeme kada na kupreškoj visoravni priroda nudi svoje plodove. Među tim plodovima je i šipak, u narodu poznatiji kao šapurak. I ove godine rodio šapurak. Ljekoviti plod najčešće se pronalazi uz ceste i po međama njiva. Godinama šapurak raste i donosi svoje crvene plodove i ništa tu nije čudno osim komentara lokalnog, hrvatskog stanovništva. Odjednom im smeta što te šapurke , koje svaki dan gledaju dolaze ubrati neki stranci – a stranci su svi koji nisu sa Kupresa bez obzira na vjeru i naciju. Šapurci bi ionako sami opali ukoliko se ne uberu bez obzira odakle je ruka stigla da ubere plod. Očigledno nije problem što stranci dolaze i „naše„ šapurke beru nego je problem u ljudima kojima smetaju stranci koji za svaki kilogram ubranih šapuraka dobiju naknadu od 1,00 KM.

Svoj nerad očigledno je najlakše maskirati pričama da se ovo ilegalno ubiranje šapuraka mora zabraniti strancima. Zar i nama nisu ti šapurci, u konačnici ti novci pred nosom a mi nismo spremni izići i spojiti ugodno s korisnim. Jer, nezaposlenost je vidljiva na svakom koraku, a novaca nikada dosta. Kao i pameti. Pitam se gdje li je pamet onih ljudi koji iz ljubomore i lijenosti kritiziraju one ljude koji se čeprljaju berući šapurke i koji su spremni i po hladnom i kišovitom vremenu strpljivo sakupljati plod po plod, marku po marku kako bi zaradili solidnu dnevnicu.

Onaj tko misli da je branje šapuraka jednostavno i lako- grdno se vara jer nema laganog posla samo se nama čini da je tuđi posao, kao i tuđi životni križ, lakši . Koliko je devijantno razmišljanje lijenčina kada su pitanju šapurci govori i inicijativa i mišljenje da se to mora zaustaviti pa i na način da se neko zaposli kako bi se sačuvali naši šapurci. Kako se mnogobrojni grmovi šapuraka nalaze na ničijoj zemlji ili na zemlji čiji vlasnici trenutačno ne žive na kupreškoj visoravni, a u cilju izbjegavanja potencijalnih svađa i sukoba između neradnika i lijenčina s jedne strane i radnika s druge strane očigledno bi dobro došlo jedno radno mjesto, jedan inspektor koji bi se komotno mogao zvati i inspektorom za šapurke.
Otvaranje ovog radnog mjesta očigledno bi omogućilo pokretanje ideje da se za svaki plod koji priroda na prirodan način daruje svima nama mora imenovati i inspektor za konkretni plod. U Bosni koja je zemlja čudesa, i u kojoj uvijek sve počinje iz početka ukoliko bi se pojavila i zanimanja inspektor za borovnjače, inspektor za maline i kupine, inspektor za lišnjake i divlje kruškice i slično, zasigurno ni ova radna mjesta nisu nemoguća i uvijek će se naći netko tko će uvjerljivo opravdati njihovo postojanje i imenovanje. Problem bi mogao nastati u svezi trajanja zasnivanja radnog odnosa jer svi pobrojani plodovi sezonskog su karaktera. Umjesto da svojim radom uberemo koji šapurak, borovnjaču, malinu... i zaradimo koju marku, očigledno je lakše brinuti se o nečem za što nismo ni zainteresirani. Jer, da smo zainteresirani već bismo ubrali koju marku koja nam je pred nosom.