Nedavno je našu šumariju posjetio kolega iz Slovačke, predstavnik tvrtke koja se bavi certificiranjem šuma (FSC). Pored nekoliko neusklađenosti koje je kolega utvrdio, ipak je priznao da su nam šume veoma lijepe i da s njima potrajno i održivo gospodarimo.
Da! Lijepe su nam šume, složio bih se s kolegom. Uzgajati šumu i šetati šumom je divna stvar. Osluškivati zvukove vjetra koji se probija kroz krošnje visokih stabala jele i smrče, udisati mirise, kušati šumske plodove, uostalom, to bi već neki pjesnik puno ljepše opisao.

Postavljam si pitanje; da li bi sve to bilo tako da nije „kubika“? Hm.. čisto sumnjam! Kao da je taj kubik drveta javna tajna, čini mi se… Vjerojatno velika većina Kupresa (pa i većina HBŽ) opstaje upravo na ovom famoznom kubiku…
Da, to je istina. Uglavnom svi naši prihodi i prihodi od posrednih tvrtki dolaze od kubika. Onako, našim rječnikom, pitali bi, znate li koliko usta u Kupresu hrani kubik drveta? Drvo je zbilja nezamjenjivo. Njegova tehnička, mehanička, strukturna i estetska karakteristika nam omogućuje da se „zaletimo“ u kupovinu namirnica i drugih stvari, da prehranjujemo obitelj, da se grijemo zimi, jednostavno rečeno: da opstanemo!

No, opet postavljam pitanje; koliko mi cijenimo i poštujemo šumu koja nam proizvodi kubik? Zapravo, to je pitanje kojeg svatko sebi mora postaviti. Sjetimo li se kubika kad bacamo smeće u šumi? Kad palimo vatru koja se pretvara u šumske požare? Jesmo svjesni da, premda u malom broju, ljudi i danas žive u Kupresu zahvaljujući upravo „kubiku“?

Moramo biti svjesni toga, u prvom redu mi, koji primamo plaću u HB šumama, a potom i ostali u kojima se možda ponekad javlja ljubomora, no ne zamjeram im. Ali zamjeram bilo kome da se nepravedno odnosi prema šumi, šuma nama opstanak – mi šumi požar.
Zvuči sarkastično. Krenimo svatko od sebe npr. s prvim papirićem kojeg smo kanili baciti u šumu. Ako kanimo zapaliti svoju livadu, činimo to s velikim oprezom u suradnji sa šumarima. Cijenimo svoje šume, mi Kuprešaci. Jer bez šume ne možemo opstati, pa je posljednje i najvažnije pitanje; želimo li opstati na ovoj visoravni?