Autor: Ivana Mihaljević
Jela je crnogorično drvo, te najrasprostranjenija i najznačajnija četinjača u Bosni i Hercegovini. Rod jela ima oko 40 vrsta drveća, ali sve vrste nisu prisutne na našim područjima. Najviše je ima u planinama srednje, južne te nešto malo u zapadnim dijelovima Europe, a kod nas duž dinarskih planina, u više odvojenih, većih ili manjih područja. Ukupna površina šuma gdje raste obična jela, bilo kao čista sastojina (najmanje se javlja kao čista sastojina) ili mješovita (najčešće s bukvom, smrekom, bijelim borom) iznosi oko 563 000 ha ili 50 % svih visokih šuma Bosne i Hercegovine.
Preborna sastojina, Jelovača G.J. "Kupres", odjel 3/1
MORFOLOGIJA
U prosjeku do 40 (60) m visoko drvo i sa promjerom debla do 2 m (pri optimalnim uvjetima). Kora jele je sive boje, dugo u mladosti ostaje glatka, a kasnije puca u velikim ljuskama. Korijen je sa žilom srčanicom, koja naraste prosječno 1 m u dubinu i ima zaštitnu ulogu u suprotstavljanju vjetrova. Korijen je jelovih stabala koja rastu zajedno, srašten, zajednički izmjenjuju vodu, minerale i asimilate. Krošnja je piramidalna ili valjkasta, u starosti pri vrhu zaravnjena. Pup je kestenjaste boje i nema smole. Iglice su plosnate, s gornje strane tamnozelene, sjajne, a s donje strane s dvije paralelne bjelkaste pruge duge oko 3 cm i široke do 3 mm.
Češeri su uspravni (za razliku od smreke gdje oni vise), valjkasti, do 15 cm dugi i 3-5 cm debeli, smeđi, dozrijevaju iste godine, raspadaju se ostavljajući samo češerno vreteno. Razmnožava se sjemenom na anemofilni način (vjetrom), ali na manje udaljenosti zbog težine sjemena.
U 100 kg češera ima 10-16 kg sjemenaka sa krilcima. Jedan češer ima 260-290 sjemenaka. U prirodi sjemenke jele obično isklijaju idućeg proljeća nakon otpadanja.
Klijanje je sporo i nadzemno. Rijetko isklija više od 50 % sjemenaka. Na osami počinje plodonositi oko 25-30 godine, a u sklopu između 60 i 70 godine života. Dobar urod je svake 3-8 godine (i ovisi isključivo o intenzitetu Sunčeva svjetla).
STANIŠTE I EKOLOŠKA SVOJSTVA
Obična jela raste na dubokim, plodnim, humusom bogatim tlima, te kiselima pH vrijednosti 5,6-6,0. U pogledu zemljišta jela je zahtjevnija od smreke,potrebno joj je više topline. Skiofitna vrsta (podnosi zasjenu), dobro podnosi zimske mrazeve, ali strada od proljetnih, kasnih mrazeva, a i od suše. Zahtjeva stalnu visoku vlažnost zraka s umjerenom temperaturom, čime se i karakteriziraju naša brdsko-planinska područja. Prosječna godišnja temperatura jelovih šuma kreće se između 5 i 8 °C. Osjetljiva je na štetne plinove, te se ne sadi uz industrijska postrojenja. Ugrožena je zbog djelovanja kiselih kiša.
Obična jela u Bosni i Hercegovini je s aspekta zdravstvenog stanja trenutno najugroženija od bijele imele (Viscum album ssp. abietis). Gotovo da i nema sastojine koja ne trpi od ovog poluparazita. Jaka zaraženost stabla jele rezultira smanjenom vitalnošću nakon čega ona postaje podložna napadu sekundarnih štetnika kao što su potkornjaci (Cryphalus piceae-mali jelin potkornjak), te Armillaria gljive.
Jelov potkornjak i imela
Prema biološko-ekološkim karakteristikama jele zaključuje se da joj odgovara preborni način obnavljanja. Na taj način osjetljivi jelov pomladak na mraz i visoke temperature koristi dugo vremena zaštitu stabala materinske sastojine. Preborni način podrazumijeva prebornu sječu koja istovremeno pomlađuje i njeguje sastojinu kako bi osigurali trajnu drvnu zalihu i etat.
Osim ljepote, jela i ima mnogobrojna ljekovita svojstva koja su prepoznata još u dalekoj prošlosti. Zbog toga se jela od davnina koristi za liječenje i olakšavanje različitih tegoba. Nekad davno su mnogi narodi vjerovali u njenu magičnu moć pa su palili iglice u svrhu ostvarivanja sreće, harmonije, mira, inspiracije i mudrosti. Jelovina se kroz povijest, a i danas u velikoj mjeri upotrebljavala i upotrebljava kao građevno drvo, rudničko drvo, celulozno drvo,te za izradu stupova, namještaja, šindre za pokrov i sl. Poznata je i kao rođendansko drvo, a u Europi je zbog svoje ljepote i mirisa odavno izabrana za tradicionalno božićno drvce.